Rano ujutro 08.11.2010. nakon relativno kratke, ali teške bolesti napustio nas je Ivica Drusany stariji, najbolji otac, muž, djed, prijatelj...
Stariji i iskusniji kažu da vrijeme liječi sve rane, ali ne vjerujem im, ova rana neće nikada zarasti.
Ovaj web posvećen je njegovim radovima, što fotografskim, što u olovci ili temperi. Mislim da je prava šteta da samo nama krase zidove ili da stoje u ormarima i u raznim direktorijima na kompjuteru.
Tata je bio taj koji mi je prenio ljubav prema fotografiji. Praktički od izlaska iz srednje škole bavi se fotografijom. Fotografirao je stvarno sve, pogotovo jer su prije fotografi bili više na cijeni i nije svatko imao nekakav mali digitalac nego su to radili ljudi koji su imali prave aparate i koji su znali posao. Tako se u njegovoj arhivi moglo naći od dokumentarnih fotografija, kazališnih, uličnih, sportskih, raznih izleta po Zagorju gdje je poslikao sve dvorce, a posebno je volio zagrebačke motive.
Tata me je prvi upoznao sa fotkama gospona Dabca i sa tetom Braut, prvi mi je davao knjige o fotografiji i pričao o nekakvim blendama i ekspozicijama, o tome kolko koji film ima ASA i gdje to primjeniti. Pokušao mi je objasniti Leica format i govorio i dijačima, ali tada mi je to sve bilo nekako strano i ne toliko privlačno. Smijao sam se kada sam ga vidio kako škilji u svoju dvooku Yashicu, a sada kopam po arhivi i pokušavam naći što više tih fotki.
Nikada mu nije bio problem zavuči se u našu malu kupaonu koja mu je bila improvizirani labos i tamo razviti c/b filmove i fotografije. Kada je radio "labos" nikada nije bilo zraka i uvijek je smrdilo po kemikalijama, ali to njemu nije predstavljalo problem. Filmovi i fotke su se sušile po stanu, po frižideru su bili spremljene nove rolice filmova. Sve to mi već sada fali.
Njegova velika ljubav prema Zagrebu vidi se i u njegovim fotografijama koje je okidao u svom voljenom rodnom gradu. Bezbroj puta sam s njim kao klinac prošao centrom, Maksimirom, Jarunom, gornjim gradom na kojem je napravio stotine i stotine fotografija. Neizmjerno je volio i svoju rodnu Laščinu na kojoj je također napravio puno fotografija, a u zadnje vrijeme je počeo i skupljati i pisati materijale za Laščinsku monografiju koju na žalost nije uspio dovršiti.
Na Gornjem gradu je posebno je volio starinske kvake i brave koje je "spasio" svojim fotkama , a poslije i pretočio i u crteže olovkom koje je s velikim strpljenjem crtao, sjenčao i na kraju uramio u prava mala remek djela. I same olovke su bile posebne, zašiljene nožem kako bi grafitni dio bio dug i oštar i omogućio sjenčanje. Bilo ih je tu različitih debljina i vrsta.
Nakon olovke otkrio je da nije puno lošiji niti u temperi, a kasnije i u vodenim bojama.
Kroz gornji izbornih možete proći kroz razne fotografije, crteže i akvarele kako bi se podsjetili na mog dragog tateka ili na Coku kako su ga zvali njegovi pajdaši, na Dugog, Ivču, Iveka…
Tata, svaka moja nova fotka biti će tebi u spomen!
Evo kako ga se i drugi sjećaju: Berislav Čegelj, Sindikat grafičara,